Pismo 23: jedan do dva recepta s tikvicama (ilitiga moć pola jaja)

Potužila sam se mužu popodne na WhatsApp (jer nema čovjek pametnijeg posla nego na poslu brinuti o mom poslu). U većini slučajeva solidno izbalansiramo jedno drugo pa je danas on bio glas razuma jer sam ja bila glas nerazuma.

"Napravi koliko možeš, bit će ok."

Naime, zamislila sam bila uz sto drugih stvari večeras još poslati magazin broj 17 (neka mi je nevjerojatno da ih je već toliko odletjelo u vaše inboxe!).

No sa svim ostalim što se događa u zadnje vrijeme na kreativnom planu i uz činjenicu da mi večernji rad više nije moguć jer mi se počne spavati otprilike kad i ekipi u kokošinjcu, ain't gonna happen.

Taj kreativni plan koji spominjem na van se ne vidi, ali je živahan - novi web privodimo kraju unatoč nekoordiniranim godišnjim odmorima, promašenim zoomovima i nezgodnim zdravstvenim stanjima. Točan datum još nemam, ali blizu je i već pomalo zamišljam taj dan kad ću vam javiti da je Da mi je nešto slatko... napokon dobio pravi dom u kojem je sve baš kako treba biti [vidi niže]*** Osim weba, bliži se i vrijeme kad počinju upisi u novi ciklus online i offline tečajeva u Školici, ali najviše od svega vrijeme mi curi na jedan presladak novi projekt o kojem ću vam pisati ako ne u sljedećem pismu, a onda u onome iza njega.

*Napomenula sam prošli put, ali pišem i sad - ako se predomišljate oko ulaska u #Familiju (pretplata na magazin i sve ostalo što ide s članstvom), mjesto za stolom vas čeka ♡

Kad stigne novi web, kreće i novo poglavlje i ovo su posljednji tjedni u kojima se možete pridružiti po postojećim uvjetima

E, sad.

Najdraže mi je kad zamislim kako baš nedjeljom listate novi broj i kad mi šaljete slike svojih kava, čajeva, pogleda kroz prozor, balkona u kombinaciji s nekim iPadom ili drugim ekranom na kojem se vrte stranice koje sam vam pripremila (a znam da ima puno disidenata koji više ili manje skriveno čitaju na mobitelu! #MirimSeSTim).

Ali ovaj put umjesto da vam nedjelju uljepšam cijelim brojem (u kojem će biti devet recepata za slastice bez pećnice, dvije-tri divne dubrovačke priče i drugih stvari koje griju dušu), šaljem nešto kratko, ali za prste polizat' - talijansku scarpacciu.

Viđam je već neko vrijeme po profilila i portalima, imala sam jedan sasvim promašen, bezvezan pokušaj (ništa posebno, reklo bi se na engleskom, a prikladno je za naša pisma: nothing to write home about), a onda: bingo.

Kao jedna uzorna vaga, nisam mogla odlučiti koju vrstu hrskavosti želim pa sam isprobala obje ideje i baš mi je drago da jesam. Obje su ispale super samo što sad opet ne znam koja mi je draža, ali u moju obranu - ni inače odlučniji članovi kućanstva nisu presjekli i rekli: ova.

Pa evo, birajte sami, obje su divan način da upotrijebite pokoju tikvicu, razlikuju se samo u dodatku jaja. Ne preskačite slanutkovo brašno - upravo je ono od te bezvezne prve verzije dovelo do ovih koje su nam svima tako dobro sjele.

SCARPACCIA

(za tavu promjera 24 cm)

Scarpaccia se rodila u Toscani. Jednostavna, rustikalna, nimalo pretenciozna. Sastojci su obični, a svaki komentar obično počinje s mmmm.

Trebaju vam tanko narezane tikvice, brašno, slanutkovo brašno (jedina stvar koja nije iz običnog dućana, ali s ostatkom možete raditi divne farinate), voda i maslinovo ulje, a peče se u tankom sloju dok rubovi ne postanu hrskavi, a sredina ostane mekana.

Pročitah da naziv scarpaccia dolazi od talijanske riječi „scarpa“ (cipela), a povezuje se upravo s njezinim tankim, plosnatim izgledom. Najbolja je topla ili mlaka, narezana na komade, kao lagani ljetni zalogaj, prilog ili jednostavno jelo uz čašu vina. A podjednako ćete uživati i u onom hladnom komadu ako slučajno ostane za poslije.

Scarpacciu sam – kao i farinatu – pripremala u doooobro zagrijanoj gusenoj tavi i ona je bitan element za hrskavost. Dvije verzije koje nudim razlikuju se samo u jaju koje daje posve drugačiju teksturu. Teško je opisati, ali scarpaccia bez jaja više je kao jedna hrskava polpeta od tikvica, a ova s jajem je kompaktnija, više potamni po vrhu i recimo da je sličnija kruhu/kolaču/palačinki (mada nisam baš sretna tim opisom!)

SCARPACCIA - verzija 1
250 g tikvica
1/2 glavice ljubičastog luka
1⁄2 - 1 žličica soli
40 g glatkog brašna
20 g brašna od slanutka
1 žlica maslinova ulja za smjesu + još ulja za tavu
1 žlica (20 g) ribanog grana padana
1 češanj češnjaka (protisnut)

SCARPACCIA - verzija 2
Sve isto, ali dodati još 1⁄2 većeg jaja (umutiti pa odliti pola) ili 1 sasvim malo jaje i nakon što ste to napravili, smanjite po potrebi vodu od tikvica – ne smije biti pretekuće, nešto kao gusta smjesa za palačinke

POSTUPAK

Doooobro iscijediti tikvice i luk. Bez toga ne ide. Najprije ih narežite na tanke kolutove (ako nikad niste izvadili mandolinu iz ormara, sad je vrijeme da je potražite), posolite i izmiješajte. Ostavite ih najmanje pola sata do sat da puste vodu (to će bolje ići ako nađete nešto čime ih možete pritisnuti). Zatim ih temeljito ocijedite tako da budu što suše, a vodu obavezno sačuvajte u odvojenoj zdjeli.

Zagrijte pećnicu na 210 stupnjeva i stavite na dno pećnice gusenu tavu promjera 24 cm da se zagrije.

U vodu koju su pustile tikvice dodajte ostale sastojke tako da dobijete slatku smjesu kao za palačinke. Na kraju dodajte i tikvice.

Izvadite tavu (pazite da se ne opečete!) zalijte dno maslinovim uljem – otprilike 2 žlice i odmah ulijte smjesu. Kad se dotaknu ulje i smjesa, ulje odmah treba zacvrčati ili sve skupa nije dovoljno vrelo. Radite brzo. Rasporedite smjesu ravnomjerno u krug i odmah vratite u pećnicu (rešetka na sredini pećnice). Pecite 20-ak minuta, dok rubovi ne porumene i ne postanu hrskavi.

Može se poslužiti topla ili hladna, a dobra je i sutradan (ako preživi).

Javite što ima nova ♡