6 min read

Santa Baby, za Božić (ne) želim...

Santa Baby, za Božić (ne) želim...

Božić s prečicama - šest recepata i ideja

Ako ste u zadnje vrijeme proskrolali društvenim mrežama, sva je prilika da ste naišli na Miley Cyrus i njenu novu verziju popularnog božićnog hita Santa Baby. Ako niste, vrijedi zaviriti.

Izgleda da Miley dobro zna što za Božić (i općenito) želi, a što ne i možda je vrijeme da i mi ostali presložimo prioritete.

Koliko god da je proteklih godina bilo lijepo i uzbudljivo raditi božićni promo, ove sam godine sebi dala pauzu. Nisam ugasila webshop, ali nisam ga baš ni gurala u prvi plan. Tko me pronašao, dobro me pronašao i na tome mu/joj kao i uvijek, od svega srca (baš iskreno!) hvala, ali prosinac ove godine svjesno odabrano protiče mirnije. Nadam se da ni mene ni vas neće u nekom trenutku bliže 25.12. pojesti preužurban ritam i "ajme meni, moram ovo, moram ono".

U mom je slučaju nerealno zamišljati da se baš od svega može pobjeći (nema ipak ništa ljepše nego onako posredno uživati u čaroliji blagdana kroz dječje oči, a i posao traži svoje), ali da se "to do" lista može pokratiti i prilagoditi svojim mogućnostima (ponajprije energetskim) - e to može.

Pa evo kako si zamišljam ostatak prosinca (ovaj put više teksta, manje linkova jer spletom okolnosti i posla preporuka u protekla tri tjedna kad sam slala prošli broj baš i nemam).

Jedino što za vas koji čitate ove retke imam ono je što sam obećala još oko tzv. crnog petka, a to je kupon za popust u webshopu: FLASH20 (da, znam da ide kontra ovoga gore napisanog, ali obećanje je obećanje). Kod vrijedi samo do utorka. Tijekom nadolazećeg tjedna šaljemo i pakiramo knjige, a onda tjedan poslije toga radimo pauzu.

Pa 'ajmo... Što si/nam želim u prosincu?

Mali rituali

Iz djetinjstva ne pamtim baš darove (osim Betlehema o kojem nisam sigurna jesam li vam pričala. ako se tko sjeća, podsjetite me, please&thank you). Pamtim momente, a ponajviše rituale. Pamtim koliko mi je dosadno bilo sjeckanje mjendula za londonere, pamtim kako je mama pakirala darove i mijesila orahnjaču. Pamtim uvijek jednu te istu prekrasnu papirnatu vrećicu u kojoj se ta štruca orahnjače šetala do babe na objed (i šeta se i danas) i pamtim onaj momenat kad bi đed zapjevao za stolom, a ja bi mala poželjela propasti u zemlju od jada (vidim da ni Karmen danas nije milo kad ja baš onako s gustom zapjevam i da mi pošto-poto želi začepiti usta baš kad se meni najviše pjeva - ona je puno slobodnija u iskazivanju preferencija nego ja kad sam bila mala). A danas bih baš voljela da mi đed zapjeva uz balakar.

Pamtim kolendu s rođacima i to da sam nekoliko godina morala nositi fenjer (feralić) sa sobom. Maro je svirao gitaru, Made je divno pjevala, a moji muzički talenti bili su prosječni pa eto nek' se nađe jedan fenjer da svi imaju neki svoj faktor. Pretpostavljam da je takva bila računica kad su mi ga dali u ruke. Pamtim i ono što sam najviše voljela - kekse u oblicima i krađu istih iz velike limene kutije s cvijećem dok je mama na poslu.

Pa kad to sve pobrojim, pitam se što će moja djevojčica ponijeti u svoje odrasle dane. Koje će joj uspomene biti cringe, a od kojih će joj biti toplo oko srca? Voljela bih da pamti čitanje slikovnica ispod deke. I kekse u obliku srca i borića. Voljela bih da se sjeća kolende s prijateljicama i mekanih priklica koje toliko voli. Voljela bih da kićenje bora ne doživljava kao perfekcionistički pothvat nego kao zajednički napor nas troje. Voljela bih da se sjeća kako smo iz godine u godinu nimalo suptilno Svetom Nikoli ostavljale signalizaciju na prozoru da lakše pronađe njezinu čizmicu (ove nas je godine to namučilo jer smo imale samo lanjski marker). Voljela bih da se jednom godišnje smije na otrcane fore iz Sam u kući (isključivo dio 1 i 2) i da pamti naš prozor, iscrtan kućicama, okićen papirnatim zvijezdama i/ili lampicama, kako koje godine.

I zato ćemo ove godine baš sve vikende u prosincu odvojiti za te neke male rituale koji Božić znače. Sutra je na rasporedu objed u babe, a navečer Sam u kući uz priklice (rekli ste mi da može on-demand na Disney Plusu pa dijelim info ako još koga vesele McCulkinove spačke).

Protect my time...

... fraza je koju sam prvi put čula od Jayne, jedne Pantarulove gošće, Londončanke u 50-im godinama, s kojom sam se tijekom godina sprijateljila. Zvučala mi je tada neobično, ali usred večere s čašom plavca u ruci nije mi se dalo guglati koliko je česta niti kako se točno koristi (#FFZG). Nekoliko godina poslije, kad 101 posao traži "samo 5 minuta" i kad je za Karmen rezerviran komad dana kad nije u školi, pa kad se sve to zbroji i oduzme ostane možda sat mira u danu (možda), ta fraza ima sasvim drukčiji i mnogo logičniji prizvuk.

Jer vrijeme i energija doista su jedini resursi kojih imamo u ograničenoj količini. Odbijem zato povremeno neke aktivnosti na koje bih rado pošla kad bih bila odmornija ili kad me ne bi čekalo nešto što je u tom trenutku veći prioritet. Čitala sam jednom davno kod Austina Kleona da u isto vrijeme možemo biti duboko posvećeni samo dvjema od tri životne sfere - poslu, obitelji i prijateljima. S privatnim poslom koji vraća onoliko koliko mi njemu dajemo, posao mora biti jedan od prioriteta, a u trenutku kad dijete uđe u priču, logično je da druga bitna varijabla postane obitelj. Sretna sam zato što imam prijatelje koji razumiju te faze u kojima nema baš svaki dan vremena za kave i duga popodneva u šetnjama, ali s kojima je svaki novi susret kao da je prošli bio jučer.

I upravo si zato - da bih sačuvala malo svoje energije - u 12. mjesecu neću raditi pritisak i ići ću u krevet kad i inače, nastavit ću s teretanom (da, i to se čudo dogodilo, spojila sam sad skoro 6 mjeseci vježbanja) i držat ću se samo onih ljudi koji mi stvaraju feel-good momente u danu, kao i inače. A sve ono što mi stvara nelagodu, nastojat ću zaobići.

Pokratiti što se pokratiti može

A može se puno toga. U planiranju znam biti preoptimistična pa je tako u mojim mislima i ovaj newsletter trebao imati još dva dijela, ali kad sam vidjela da bi to donijelo neprospavanu noć, odustala sam. Bolje da ja vama koliko-toliko zdrava još dugo pišem dva recepta kraća pisma nego da preambiciozno odustanem za koji mjesec.

Ne treba ni trčati po dućanima u lovu na poklone. Ovih ću dana ono što trebam kupiti online. I sve će doći na adresu. A ni taj popis ne mora biti predugačak.

Pokratit ću i popis stvari koje se moraju po kući. Ne mora se ništa. Pitanje je samo što i koliko želimo.

Feeling

Možda najvažnije tj. sažetak svega ovoga gore. Blagdani su ponajprije osjećaj koji nosimo u sebi i bit će pravi tek onda kad ga uspijemo probuditi. Radite stoga ono što vam budi taj osjećaj tihe sreće. Upalite Bublea, idite na klizanje, pogledajte glupavi film koji vam u ostatku godine ne bi palo na pamet ili zasučite rukave i ispecite sve kolačiće ikad. Ili nemojte ništa i samo popijte čaj pod dekom. The choice is yours.

A sad, kao i uvijek - ista molba. PDF pregedavajte na računalu s omogućenim istodobnim prikazom dvije stranice (two-page view) i izdvojenom naslovnicom. Tako je oku puno ugodniji nego na mobitelu.

Za besplatne primatelje ovih mjesečnih pisama ovo je posljednje izdanje za 2023. Kao i lani, ostavila sam ga otvorenog za sve pa možete proslijediti i onima koji nisu ni na kakvoj mailing listi, a možda bi ih razveselio ovaj PDF.

Onima koji mjesečnom ili godišnjom pretplatom podupiru stvaranje ovog sadržaja stiže još jedan PDF kad se za koji dan uhvatim punjenja kutije s božićnim kolačima. Ako sve ispadne po planu, bit će bombica.

A na kojem god dijelu liste bili, inbox je uvijek otvoren. Stisnite reply, javite mi kako vi planirate pojednostaviti ovaj prosinac. Koji je jedan ritual ili osoba uz koji bi vam Božić ipak bio Božić pa makar i ne bilo baš ničega drugoga?